Kako izgleda multidisciplinarni pristup u praksi i zašto je individualni put svake osobe s invaliditetom ključ uspješne profesionalne rehabilitacije?

Odgovore na ta pitanja donijela je panel-rasprava „Multidisciplinarni pristup u radu s osobama s invaliditetom: prikaz pozitivnih primjera“, održana 11. prosinca 2025. godine u konferencijskoj dvorani Stare pekare, u organizaciji Centra za profesionalnu rehabilitaciju Osijek.

Umjesto suhoparnih definicija i teorije stručni tim Centra – Iva Prskalo Ivić, Lidija Lončar Mažar, Katarina Mandić Suvala i Ruben Betlehem – studentima treće godine prijediplomskog studija Socijalnog rada nastojao je prikazati ono što se ne može naučiti napamet, iskustvo iz prakse.

Kroz primjere iz prakse nastojalo se približiti svakodnevni rad Centra i širok spektar usluga koje provodi, s posebnim naglaskom na rehabilitacijsku procjenu radne sposobnosti, znanja, vještina i profesionalnih interesa – uslugu koja često predstavlja prvu i ključnu stepenicu prema održivom zapošljavanju.

Središnja poruka rasprave bila je jasna: univerzalna rješenja rijetko funkcioniraju, dok individualni pristup otvara prostor stvarnim mogućnostima. Adekvatno radno mjesto uz pravu podršku, može značiti razliku između isključenosti i aktivnog sudjelovanja u zajednici. Upravo su takvi primjeri – oni u kojima se prilagodbe radnog okruženja ne doživljavaju kao prepreka, već kao ulaganje – pobudili najveći interes studenata.

Posebna pažnja posvećena je i suradnji Centra s ključnim institucijama poput Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom te Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, kao i nezaobilaznoj, partnerskoj ulozi poslodavaca. Jer, kako je tijekom rasprave neformalno zaključeno, ni najbolja procjena ne znači mnogo ako iza nje ne postoji spremnost poslodavaca na suradnju.

Za buduće socijalne radnike ovo nije bio samo još jedan stručni susret, već vrijedan uvid u to kako teorija oživljava u stvarnim životnim situacijama, često nesavršenim, ali itekako smislenim. Panel-rasprava još je jednom potvrdila vrijednost povezivanja obrazovanja i prakse te pokazala da inkluzija ne nastaje sama od sebe, već se gradi – razgovorom, ulaganjem u znanje i razmjenom iskustva.